Slavonija između odlaska i povratka: demografija koja boli

Između 2011. i 2021. Slavonija je izgubila gotovo 100.000 stanovnika — to je broj koji citiraju svi, od ministra do lokalnog župana. Ono što se rjeđe citira jest ono što ostaje: zajednice koje reorganiziraju sebe, poduzetnici koji su svjesno odabrali Vinkovce umjesto Münchena, obitelji koje nisu otišle zato što nisu imale razloga, nego zato što su odlučile da je razlog ostanak.

Razgovarali smo s Miroslavom Bešenićem, stočarom iz okolice Đakova koji je 2018. vratio obrt koji je pred stečajem; s Ivanom Petrak, učiteljicom iz Našica koja je odbila posao u Rijeci; i s Tatjanom Šarić, povratnicom iz Irske koja je 2022. otvorila mali hostel u Slavonskom Brodu.

Svaki od njih govori o drugačijem razlogu. Miroslav kaže: „Zemlja je tu, ja sam odavde, i nisam spreman nekom drugom prepustiti da je obrađuje.” Ivana opisuje osjećaj da su škole u manjim mjestima prostori gdje učiteljica još uvijek može nešto promijeniti — za razliku od pretrpanih razreda u gradovima. Tatjana je brutalno jasna: „U Irskoj sam zarađivala više, ali nisam znala tko mi je susjed. Ovdje znam tko je bolestan u ulici i nosim mu juhu.”

Statistika o iseljavanju govori o broju, ne o motivu. Razgovor s onima koji su ostali ili se vratili otkriva nešto što podaci ne pokazuju: da ostanak nije nužno nedostatak opcija — ponekad je to jedina opcija koju si osoba želi dopustiti. Slavonija nije samo demografski problem koji treba riješiti. Ona je i prostor u kojemu se donose odluke o tome što znači živjeti dobro.